Grad kod Štulića


"kad sam kao mali došao u grad
morao sam samom sebi dati nadimak"
                                  (~Džoni, budi dobar)

          Naslovni, autobiografski, autoreferencijalni stihovi bi mogli da posluže kao uvod za priču o čoveku koji je opevao jedno vreme svog života i bezvremenost svačijeg, smeštajući svoje pripovedačko ja u epicentar tkanja priča modernog čoveka- u grad.

          Džoni - dete vojnog lica, vagabunda po službi. Rođen u Skoplju, gradu novog mita o starom junaku i vojskovođi koji je žario i palio kuće i biblioteke. Gradu gde je živeo samo toliko dugo da je za uho stigao da mu se zalepi tradicionalni, pitki, melos prostora koji predstavlja kapiju zapada ka istoku i namaze velikog broja kultura.

Seli se nadomak Zagreba, kojeg će se konačno dokopati kad počne da ide u srednju školu, a kasnije i na fakultet. To je grad u kojem će se on izvajati u ono prepoznatljivo ostatku sveta. Iako će ga taj grad inspirisati i oblikovati, on će ga tek na margini pominjati. Pevaće o većem - svakom gradu. O polisu i gradskom, o onom što grad jeste i što proizvodi, nedri.

          Kad uzmete sve neprirodno, sve poročno i sve na dodir i oko gadljivo i iz toga porađate sve nadahnjujuće, duševno, onda ste u svom pevanju uspeli. Homerski pevač u svom srcu nosi bitku, koplja i mačeve. Nosi heroje koje veliča i uzdiže do zvezda, do nogu bogova i u njih uliva nešto malo od one božje besmrtnosti. Trubadurovi prsti, dok drljaju preko žica, nam govore o časti i držanju valjanom; o viteštvu i kodu koji se mora poštovati kako na bojnom, tako i na ljubavnom polju. Romantičar nam dovodi "genija", biće koje stvara iz ništavila i predstavlja novu originalnost. On u svojoj krakolikoj prirodi zabada u narodno, traži inspiraciju u hororu, peva o izboru "ljubav ili smrt", oseća Duh vremena... Svi su oni, ti pevači, utabali stazu ovom našem Gradskom i on prati njihove stope.



          On je zatvoren u nehumani beton i on vidi "tamnu stranu grada" (~Vrijeme odluke). Na njegov grad se "spušta tišina"(~Svjetska lada), taj grad je "tužan"(~Nedjelja popodne) i "bez ulica" (~Visoko iznad vlakova). Taj osećaj prozaičnosti koju nosi takvo mesto ne proizlazi iz tuge ili patnje, već naprotiv dolazi sa sigurnog mesta, iz uljuljkanosti u poznanstvo sa tom plastičnom atmosferom koja ga okružuje. Iz kalema koji je srastao sa bremenom neprilagođenosti koje nosi na ramenima, i okovima artificijelnosti koje vuče međ' nogama. Taj, "naduvani grad", nosač čudnih misli (~Ne mogu pomoći nikome od nas) muti svetove. Meša dan i noć u jedno. Svetost i porok se grle u kavezu od zgrada. Rad se sudara sa svojom suprotnošću i izopačenošću. Pravo na pripadnost gradu polažu svi: i starci - osnivači, i njihova umišljena deca - starosedeoci, i oni što trbuhom za kruhom na njega napadaju i vajni mislioci - protestanti - anarhisti, i teški sirovi šarlatani i diletanti i lake i lepe žene. Svi se oni sjedinjuju u tom sumraku ideja, u gradu bez ljubavi (~Grad bez ljubavi). Svi se ujedinjuju pod istom zastavom koja na sebi nema linija, niti boja, niti bilo kakvih simbola što prave nepristojne insinuacije na bilo čiji račun. Svi su kao jedno u gradu koji je "iskidan na tisuće djelića" (~Reket roll iz šume Striborove) i čine jednoglasje koje će se oriti noćom "u gradu salonskih stremljenja" (~E pa što).

          Taj red u neredu, smisao u obezglavljenosti, tu harmoniju u disharmoniji nam slika Gradski trubadur. On nam pokazuje put kroz banalnost do uzvišenosti. Nudi nam "popljuvane gradske ulice" (~Provedimo vikend zajedno) kao zalog za naše poverenje, da bi nas uveo u mulj iz kojeg se jedino može videti prava perspektiva tog vrlog drugačijeg sveta. U taj mulj se sadi seme iz kojeg Gradski neusiljeno, poput sunca, izvlači sve ono životno: i dah-dajuće i sivo parališuće. On tone i kao za ruku vodi nas sa sobom kroz gustu neprijatnost iskrenosti, koja skida sa nas naslage izvitoperenosti i kurtoazije u kojima smo se kupali čitavog veka. Vodi nas u nenaparfemisane, na Čoveka smrdljive dubine. U mrak, vodi nas u užas... jer jedino, jedino tu, na takvom mestu užasa, se može roditi... istinska umetnost.

Smrdljivi grad zatvara podrume
smrdljivi grad zatvara ulice
smrdljivi grad je zadovoljan sobom
strukture ga dobro furaju.

Kosijaneri trule u patikama
muda im zaprašuju cestu
guzice spuštaju nisko do poda
kako se oni samo dobro furaju.

Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze
za šljakere što loču ko' pesi
studenti bez diplome
žene bez ljepote
neženje bez stana
putnici bez para.
Jeftina mjuza teška cuga
lutrija je njihova furka
jeftina mjuza teška cuga
užas je moja furka.


                                         (~Užas je moja furka)