Legat


   Šta ostaje za nama: kao sluzavi puž se vučemo ovom nepristupačnom i okrutnom kuglom, a sva muka u vidu sluzi za nama se tegli. Sunce trepne i sve sprži.

   Koliko nam je potrebno da bismo ostavili trag; koliko redova, reči i slova? Koliko ćemo svoje grbače ostaviti- savijaćemo se i svom svojom snagom guriti dok neka zvona ne obznane i naše postojanje.

   Sve teži ničemu. Svaki napor je nipodaštavana isprazna energija. Akcije naše, naša dela postaju napori koji se samo prenose. Tako u nedogled cirkuliše ispraznost naših postupaka.

   Uprkos tome – mi želimo da delimo, želimo da stvaramo nešto što bismo mogli podeliti sa drugima. Privrženi smo nečemu što će biti naša ostavština; zato pakujemo sopstvene taštine u divne pakete i uvijamo ih u šarene vrpce, da bismo ih, kada nas obuzme mir, ostavili drugima koji će nas slediti.

   Bez ikakve prisile i potrebe, svesno ulazimo u lavirint patnje. Lomimo se sujetom: „mi možemo više, mi možemo dalje, mi možemo bolje, umešnije, cenjenije, najbolje, kao niko do sada!“ Pristupamo kreiranju svom svojom ostrašćenošću, svim svojim fanatizmom obuzetim telom. Unosimo u sopstveni legat sve što smo videli, čuli, naučili, predosetili i osetili. Mrvimo, pa mešamo u trenucima stvaranja sve što imamo. Kidamo tradiciju na komade i podajemo je budućem nožu analize zaintrigiranih.

   Tako se, zarad onoga što je u našim očima pravoverno, izopštavamo. Krijemo se od svetine izgovorom rada, a potajno brusimo svoju kreaciju. Ne da nam mučan san mira noću, ne daju nam mira zategnutost kičme i zglobova danju. Čeznemo za krajem svog magnum opus-a, jer hoćemo da uhvatimo ono što svima izmiče, da osetimo posebnost nad svima. Naša težnja je apsolutni oprost svih naših krivnji. Ona je u nedostatku većih odgovora opravdanje životnog puta.

   Moraće sve to vreme buduće da podnese kao što je podnela i prošlost. Najveća umnost palog vremena je ništavna: još je Hegel, koji je napisao preko desethiljada stranica, za svoj rad govorio da nije ni prineti Aristotelovom. I gde je onda crvena linija naše postojanosti. Kuda će ići poetika ili filosofija naših života. Da li ćemo obarati brda i planine ili ćemo se zadovoljiti i biti mediokriteti učmalosti. 

Političar


Prvi čovek koji je shvatio da laž ne boli je političar. Pretvornik verovanja i konvertit. On je išao i ide dalje od drugih. Ne poštuje moral i rado se njime okorišćava. On je pokretač svake laži, pronalazač lažnih rajeva i majstor obmane.

   Svako društvo koje veliča svoje političare je osuđeno na siromaštvo (isto kao i što je svaki umetnik koji se politički aktivira mrtav za svoje vreme). Političar je sam početak, iskra, korupcije i opadanja sistema. Sistem se ne može uređivati spolja, ali se svakako da iznutra i kvariti. Ne vrede sjajne teorije ni beskonačne promisli o boljem. Umesto barke koja će doneti boljitak i spas mnogima, on koristi oruđe svoje struke kako bi stekao zaokruženost svog ega.

   On postaje enigma: postaje pitanje kako razrešiti problem kojeg zaista ni nema. Znanje je za njega komični grbavac koji ga uveseljava na njegovoj sceni. On nipodaštava vrednosti i od glupoti kreira vredonosnu grdobu. Gleda na nas, kao vuk na ovce u oboru i smeje se našoj glupoj neukosti. Mi smo dole u blatu, on se krije u očiglednosti. Njegov plašt su floskule, večne boljke društva: on će rešiti probleme korupcije, kriminala, nemaštine, nekulture, taštine, gravitacije, odrediti istorijat ove prljave kugle, boga! Stvoriće nestvorivo i fiziku i metafiziku i vreme pretvoriti u svoje sluge koje će vući njegov besmisao, koje će postati njegova snaga.

   Kao šumska vila levitira nad nama i nudi nam čarobni prah. Opija nas kokainskom belinom: nas gladne nije teško opčiniti. Mi želimo da verujemo, te stoga skoro da nismo ni žrtve. Predajemo mu se kao talasu, jer ni ne naslućujemo u koje će nas dubine uvući taj nezajažljivi vir koji u sebe usrče sve što dohvati. Odvući će nas do dna i tamo sa nama brisati sve tragove koje je istorija ostavila.
   Ironija svega je što nije teško dati malo sebe za druge. Samo su komadići osvešćenosti i opismenjenosti potrebni da svi, držeći ruke na suncu, krenemo u drugom smeru. Toga biti neće, ali uvek od, čak i ovakve glomazne, klade politikanstva odskoči poneko parčence iverja koje je dovoljno da iz crnog prsta pusti malo sveže, drugačije, krvi.

   Ah, krvi... Koliko je samo nama krvi potrebno. Koliko je popije taj nikad umrli vampir. Konstantne transfuzije zatrovanima trebaju. On, taj rak se širi neviđenom brzinom. Leukemija naših izbora. Smrtnost svega anti-anarhičnog. Koliko krugova će čitava društva, čitavi svetovi obrnuti sa tom pošasti. Šta su milenijumi za nas smrtnike. Mi nećemo naučiti da računamo vreme dok god se ne budemo štitili od bezvremenosti čekanja. Sve dok na svoje živote budemo gledali kao na požrtvovanje i ustupke kradljivim oratorima. Dok god je naše vreme strpljenje, asketizam delovanja, mi ćemo stajati u nenapretku, u mrtvilu bezidejnosti.

   Dok god ne počnemo da gajimo zube, nepomeni će parazitirati i rasti na našoj inertnosti, a mi ćemo ovaploćivati generacijsku zaslepljenost.

Liste


   Pišite liste da ne biste došli u zabludu. Da ne biste došli do momenta da vas drugi varaju ili još gore da varate sami sebe. Da vas krhka i nestalna memorija laže i tvori vam stvari i osećaje kojih nije bilo. Da propadate kroz rupu bez kraja, jer upravo to naš um jeste: beskrajni univerzum relevantnih i nebitnih sećanja; sve što smo ikad bili i kapacitet iz kojeg ćemo rasti.

    Konstantne promene u nama i oko nas su poraznost našeg uma. On je pred njima nemoćan protivnik. Nije u stanju da se bori sa količinom informacija koje mu život servira. Ne može da odgovori ni na potrebe svakodnevice, a kamoli na premoć istorijske vertikale. Kako možemo da poredimo kontekste iz naše prošlosti sa mogućim budućim izazovima kada nismo u stanju da se setimo ni bolnih poraza, a kamoli slavnih pobeda. Za nas je sve sjaj sveće: gorenje neke tanke niti i nebrojeno puta ponovljena gasnost.

   Ne gledamo dva puta istim očima. Još manje tim, uvek drugim i ujedno uvek drugačijim, očima gledamo sebe. Naše rojeće misli, koje nas neumornije od senke prate, su naš odraz, naše ogledalo. U njima jedino možemo da prepoznamo sebe, svoja dela. Da se podsetimo šta nam je i kada bilo važno. Oko njih orbitiraju usmerivači tokova i validatori onoga što će „pre doći“.

   Naši prioriteti će se sa svakom novom crtom, sa svakim novim potezom, menjati. Mi se moramo menjati. Ne menjanje nije odlika napretka, niti tvrdokornost aplauz doslednosti. Moramo težiti. Svakim zagrizom ići napred. No u tom proždiranju jedemo i sebe, jedući sopstvenu prošlost.
   Gubimo iz vida stvari za nama. Ne ostavljamo tragove. Sve što činimo mora biti solidna potpora budućem. Ukoliko nemamo u vidu ono što smo bili, nebitno je ono što jesmo. Moramo imati od ega odvojenu sliku. Ne faktografsko-faktografski popis sopstvenog bića. Zbir mnoštva sopstvenih pozitivnih i negativnih misli i dela.

   Nedopustivo je da o nekom drvetu može više da se kaže nego o čoveku. Ne zamislivo je da jedna statua ili građevina može više da znači nego čovek. Da se čitav istorijat može propovedati o nekom delu, a da je čovek samo postojao.

   Odbijam da verujem u tako šta! To su najsuroviji i najniži porivi usmereni protiv uma. Takva ideja je oličenje iskorišćavanja potencijala svakog od nas; poturanje falsifikata vrednostima.

   Sve naše veze realne i neopipljive, ostvarene i kvantne, su izrecive. Sve one su naša mogućnost da kažemo ko smo. Da, poput kapetana koji busolom i koordinatama na mapi određuje pravac plovidbe svog broda, odredimo svoje mesto u tom prokletom neprekidnom trajanju. To činimo tako što bivamo posvećeni sebi. Ne smeju da nas ne zaplaše veličine drugih, veličine kojima smo se divili; jer nikada nije bilo, niti će biti, da značaj jednog uvek i svugde ima jednaku vrednost.

   Zavisimo samo od sebe i samo sebi možemo biti validni biografi i istoričari.Naša prošlost nam beži i moramo konstantno da je jurimo, jer mi jesmo skup naših tragova. Mi jesmo ono što ostavljamo iza sebe.

SF u filmu


   Biće ukusa mora da ima sve po svojoj meri. Mora da zna gde mu šta stoji. Ono želi da dođe do ispunjenja svojih želja što brže i što lakše. Otuda potreba za klasifikacijom. Ideja o redu je samo eksplanatorno rešenje. 


   U sedmoj i osmoj dekadi dvadesetog veka bujanje žanrova se sa literarnog polja prenosi na polje, ćerke umetnosti, filma. Poput krošnje drveta novi žanrovi su se granali na prelazima iz jednog u drugi, kao i na dodirima između dva žanra. Više nije dovoljna samo jedna mislena imenica kako bi se okarakterisalo delo pokretno slike, a konjukcija se od uprošćene poljubac-ljubavni, metak-akcioni, suza-drama, znatno usložnjava. Postaje nedovoljno reći da je u pitanju komedija, ukoliko se u samom ostvarenju nalaze i ljubavni ili akcioni elementi, pa tako dobijamo: akcione komedije, emotivne-trilere, naučno-fantastične-avanture... 




   Svaka se implikacija počinje tumačiti kao moguća odrednica. Proširivanje odrednica je stvaranjem novih uslova za tumačenje, i dobijanjem same umetnosti na širini, neminovno; ali nedefinisanjem samog kriterija po kojem se one određuju dovodi celu kategorizaciju u pitanje. Ovo nije samo boljka sedme umetnosti. Književnost, takođe, pati od toga. Mada, književnost uvek ima tu olakšicu što je ne implicirana (ukoliko ne govorimo o realizmu), te ostavlja mogućnost tumačenja samom recipientu. 

   Gde to onda ostavlja film? Gde je njegova perspektiva u slučaju razrešenja ovog gordijevog čvora, jer ukoliko vidite scenu u kojoj glumac u potpunosti tone u živi pesak, ili ukoliko od eksplozija padaju čitave zgrade, a automobili i kamioni lete kilometrima visoko u vazduh, te strelac sa pištoljem malog kalibra pogađa protivnika u glavu i sa ogromne razdaljine, a sve to čini prilikom padanja sa padobranom, dok sam film nosi (samo) oznaku akcionog, nije li to dovoljno za upit? Kada je režiser prešao granicu realnog i delom zagazio u fantastično? Da li pogrešna kvalifikacija udaljuje delo od sebi bliskih i tako mu uskraćuje mesto i rekogniciju u okviru samog žanra? 

   Širenje klasifikacija ovakvom brzinom će nas distancirati od osnovne odrednice – film. Stvaranje novog žanra je samo želja za efemernom slavom, koja će od gledaoca stvoriti zbunjenog i obesmišljenog posmatrača, a od kritike i kritičara stvoriti pompezne pisce i nerazumljive i nerazgovetne kreature.


Moderni čovek: karlajlista


   Niče (Friedrich Nietzsche) je u svojoj neobuzdanoj slobodi govora iskovao, kako to samo kovač ove magnitude može, reč karlajlizam, definišuće njome „potrebu za slabošću“. Niče je ovu reč stvorio misleći na engleskog istoričara i kritičara Tomasa Karlajla (Thomas Carlyle) za kog kaže da je „u osnovi engleski ateist koji svoj dobar glas traži u tome da to ne bude“. 


   Svoga savremenika definišem kao modernog čoveka, iako u načelu takva generalizacija ne može da stoji, jer bi u sadašnjoj svetskoj divergentnosti bilo teško definisati ono što čini modernost. No, ako posmatramo elektronsko-tehnološki napredak, koji se konstantno ubrzava i menja pogled čoveka na okolinu, kao i odnose između ljudi, može se naći fokalna tačka iz koje govoriti o modernosti ima smisla. 

   Dok se o globalnoj elektronskoj pismenosti samo sanja, postoji konsenzus da napredak u elektronskoj sferi, ipak, vuče čoveka u drugost i menja kako njegovu prirodu, tako i njegov odnos prema okolini. Proces ubrzavanja, koji se rađa iz težnje za olakšanjem i pojednostavljivanjem uslova života, ima, neminovno, i svojih loših strana. 

   Stvaranjem novih veza, postojeće, vekovne, bivaju zamenjene. Nekrofilijački (u širem smislu- kao ljubav prema neživom) odnos zbog sve težih egzistencijalnih uslova počinje da preovladava. U nemogućnosti da svoj opstanak reši svojim fizičkim i mentalnim sposobnostima, te oslonjen u potpunosti na poluge, trenutnog kapitalističkog, sistema u kojem se nalazi, moderni čovek revalorizuje svoje vrednosti. On nije više u stanju da se vodi metafizičkim vrednostima, niti u njima nalazi one davne pokretače. Njegovo uspinjanje je prošlo vrhunac i on se sad nalazi pred opadanjem. Svaka njegova akcija, kao i svaka bojazan usmerena mu je na očuvanje i uvećanje svojih materijalnih dobara. Briga za ostatke čovečanstva kod njega uopšte ne postoji. 

   Tako upravljen on postaje emotivno labilan i sociološki neprilagođen. Postaje kontradiktoran jer mu društvo, bez kojeg ne može, postaje i prepreka za samoostvarenjem. On konstantno traži oslonac u vrednostima koje su produkt društva, te samim tim i iluzorne. On kroz kanale sociološke korekcije konstantno traži načine i uči mehanizme kojma bi se društvu umilio i kako bi društvo sebi i sebe društvu privoleo. Pažnja i sama potreba za tim čine ga karlajlistom

   Odbačenik od odbačenih i nemoćnik da povrati ono čega više nema, moderni čovek tako luta kroz lavirinte svoga vremena.