Arche anti-logičko


   Zašto odbijamo nove stvari? Naročito, zašto ih odbijamo čak i onda kada su one za nas korisne? Kakav je to prkos ljudski, kakva obest? Da li smo tako privilegovani svojim postojanjem da možemo da dozvolimo sebi nenapredak? Danas, uz izuzetan progres komunikacije i uz sva pomagala koja je taj proces dobio, postoji crv koji buši u suprotnom smeru. Crv koji ne dozvoljava da se objašnjenje ispili iz logike i da postane samo po sebi jasno.

   Tog crva hrani ljuštura-jabuka čovek. Od svojih početaka on mu daje snagu da živi, da opstojava na nepromenljivosti stvari. Crv svog hranitelja prati, jer ga je on od samih početaka štitio. Čovek je bio plen, a prevalio je golem put do svog današnjeg predatorskog statusa.

   U svojim počecima čovek je bio poput miša bojažljivo stvorenje. Morao je da pokriva sve uglove i da ima u vidu sve pravce iz kojih bi opasnost mogla da vreba. U svakoj senci je video moguću smrt. U tom praiskonskom strahu rodilo se njegovo nepoverenje prema svetu koji ga okružuje. Ogradio se od nepoznatog i našao sebi toplo, sigurno, mesto u onome što mu je od strane predaka dato.

   Ono što dolazi pre njega, to je poznato. Ono što dolazi posle njega, to je novo, nepoznato, to je strah, to je bojazan od koje se treba braniti, koju treba odbiti od sebe, od koje se treba zaštiti po svaku cenu. Tako nastaje jaz između saznanja, između činjeničnog i pretpostavljenog. To je tvrdi otpor logici i svemu utemeljenom u dokazima. Taj prastari duh kukavičluka je arche anti-logičko.

   Ono je zahvatilo svaki aspekt ljudskog bivstvovanja. On je deo neotcepljive starine u nama. Naše neopipljivo slepo crevo ili naši nevidljivi krajnici. Na nesreću, njega se ne možemo otarasiti hirurškim putem. Ne možemo ga iseći i baciti na smetlište.

   Ono nas prati i odeljuje našu psihu od tehnološkog napretka. Dok se tehnološki svet oko nas ravnomernom progresijom ubrzava naš um kaska i nije u mogućnosti da shvati potencijale. Ono naša znanja razmazuje, i kad god pokušavamo da napravimo unos novih, stara znanja se kao fleka razvlače putevima naše spoznaje. Mrljaju nam se nebrojeni prethodni unosi i čine celu sliku mutnom. Obrisi onoga što pokušavamo da nazremo nam postaju nejasni.

   Bez obzira na sve društvene poluge i napore koje ulažemo da prevaziđemo ovaj kompleks, bez obzira koliko radili na jačanju kritičke misli kod ljudi, anti-logičko će uvek biti urezan god u drvo postojanja naše vrste; a poput drveta dok budemo rasli i razvijali se, dok budemo starili, najverovatnije ćemo proživeti još trauma koje ćemo nepovratno urezati.

No comments:

Post a Comment