Čemu?


Ove pisanije su preka potreba za udaljenom komunikacijom. One su došle kao zbir svega što sam upijao, sve od čega su mi zubi i kičma pucali, a um vrištao. Sav rad, sve dubiozne rasprave, svi isprazni dijalozi i multilozi, sva mržnja zrelih godina, sav bol i patnja, sve želje za boljim razumevanjem onoga što me dotiče i naivnost traganja za smislom u čitavom procesu. U tom trajanju, u tom besmislenom trajanju, u životarenju, ovo je retko svetlo koje vodi iz ponora nerazumevanja. Sa ruba i iz centra bivstvovanja; sa vrha i sa dna ovo je isceđena kora jedne neuniformne perspektive. Pokušaj čija su krila spaljena pre nego što je poleteo. Na nezainteresovanost svih, žrtvovano vreme.


Sve vizuelno, sve boje koje su ove oči videle. Svo menjanje muzike univerzuma koje su žice duha mogle da osete. To klupko početaka, zamršenost pisanog sanjanja i sive lažljive realnosti. Bes koji otuđuje i metafizika koja razume. Ta neopipljivo-primamljiva onostranost svakidašnjice. Sve navedeno kroz nove, nebrojeno puta ponavljane, iste, reči pohranjujem ovde. 


Za koga? Za tebe, za sebe, za onoga kojem jednoga dana mogu, makar i na tren da posluže. Da u njima nađe mrvu, ma samo jednu mrvu zadovoljstva ili identifikacije, koju reč može da pruži. Da se u toj reči oseti sigurno i u njoj kao u ogledalu prepozna.


Ovo je boca jednog utopljenika, koja pluta po moru bez obala u nadi da će stići do nekog drugog davljenika kojem će njen sadržaj biti vazduh života. Ovo je mesto u kojem će biti sahranjeno i moje propadno neznanje i moja večito prevrtljiva emocija. Na ovim stranicama ću se upokojiti i naći svoj ideal mira, koji je od mene bežao kao tučeno pseto. Ovde je moj kraj.